I OPET... JA
Dobro sam. Hmmmm... Prođe mi rečenica kroz glavu pa zazvuči kao kompromis. Dobro, nema veze, htjedoh samo preskočiti uvod. Ali evo... Navratim s vremena na vrijeme na moj blog i uglavnom čitam stare postove. I ok su mi. Zapravo, kad god ih pročitam, vrati mi se svaka emocija koju sam utkala u riječi. A to ih čini jako dobrim. Za mene. I to mi je drago.
Dakle, zadnji post... Jako se malo toga promijenilo. Takav sam dojam stekla čitajući ga. A opet kad sagledam zadnju godinu, smatram da se dosta toga promijenilo. Onu knjigu za samopomoć nikad nisam pročitala. Počela sam i jednostavno nisam mogla sažvakati stil koji je preagresivno namjenjen zapadnjačkoj svekonzumentskoj kulturi ( politički korektno za knjiga je pisana za "glupe Amere"). No nema veze. Knjige za samopomoć su namjenjene za one koji utjehu i podršku ne mogu naći u ljudima, a ja hvala Bogu, nisam jedna od tih.
Pa što ako previše razmišljam?! To sam ja. U srži. Svjesna sam da sam zalogaj. Jebiga, sve što u životu dobijem olako, nikad nije vrijedno kao ono oko čega sam se pomučila. Koja samoreklama :) Ali zapravo, nisu ljudi teški, ljudi su kakvi jesu. Odnosi mogu biti teški. Ako ne vidiš nešto za što bi se potrudio sačuvati odnos, onda ga i ne trebaš sačuvati. Čime sam došla do slijedećeg.
Promjena br.1 – čuvam ljude i odnose koji su toga vrijedni, bez obzira ne težinu i potencijalni trud. Isplatit će se. I isplate se. Sve ostale, lagano ignoriram. Ne eliminiram, ali ne trošim dragocijenu energiju na njih. Ok, bar pokušavam tako :)
Promjena br. 2 – dozvoljavam sebi da svjesno napravim pogrešku, jer je i ona bolja od paraliziranosti neodlučnošću. I nekad ispadne dobro, nekad ne. I to je ok.
Promjena br. 3 – prihvaćati ljude kakvi jesu. I sve prolazi osim zle namjere. Suočila sam se s činjenicom da smo SVI licemjerni, i s tom mišlju, prekorim se kad pomislim da ja ipak nisam. Jer to je licemjerno!! Razliku čini ono što radimo s tim osjećajem kad se javi.
Umorna sam, idem spavati. Dobro je. Dobro sam. Čujemo se. Pusa
samopomoć
Radim. Upravo. Mislim, na poslu sam, očito ne radim J Nije to ONAJ posao koji se plaća. Ovo je onaj posao koji je kul reći da radiš, ali mi zapravo nije donio ništa. Osim iskustva. Ok, to je nešto. Ali mi je oduzeo rujanske ispitne rokove. Nikad mi nije ostalo ovoliko ispita iz minule godine. Svi kažu da se isplati. I ja sam govorila. Sad kažem, bolje da se isplati! Zakasnila sam na posao jutros. Drugi put u ova dva i pol mjeseca otkad radim ovdje. Drugi put ovaj tjedan. Prespavala. Bio je sinoć kod mene do pola 2. Onako bezveze. Ide u London na tekmu. Malo smo kartali, malo je zezali, gledali seks i grad… Dok nisu počele iste stare dvosmislene priče pričice. Nisam pokleknula. Ne mogu više. Ako je gotovo, gotovo je. Znam da on nije ni sam siguran što bi s nama. Kao i ja. Ali osjećam da se ja odmičem od te ideje. Za njega nisam baš sigurna. I zato me užasno nervira što i sad kad sam "oslobođena tereta veze", još uvijek na neke stvari reagiram kao da imam pravo na to. Samo što su mu moje reakcije išle na živce kad sam imala pravo na njih. Sad su mu simpatične. Bar imam taj osjećaj. Kao da ih samo traži. Možda se varam. Smetaju me. Jer svaku doživljavam kao svoj mali poraz. Zapravo sam ih uvijek tako doživljavala. Rekli su mi da ne znam sakriti emocije. I mama mi je takva. Uvijek sam je kritizirala zbog toga. Kupila sam knjigu za žene koje previše razmišljaju. Na Interliberu. Nešto kao prestanite previše analizirati – olakšajte si život. U životu nisam čitala knjigu za samopomoć. Ni ovu nisam tako percipirala. Lijepo mi je uvezena. Kao roman. Tata kaže da mi ne treba knjiga za samopomoć. Brat je rekao da ako si je sama ne kupim, da će mi je on kupiti. On ima 17 godina i nikad dovoljno novca. Meni bilo indikativno. Iako iskreno, mislim da mi nema pomoći. Ni od knjige, ni od muškaraca, a najmanje od sebe same. Bog mi pomogao. Odoh raditi.
zbogom Toše
... još su ti usne umorne, i sve što kažeš znam da nije... Najljepši poljupci su bili uz tvoje pjesme. Hvala za ljubav, maturalac, odrastanje, stihove... …u taj sam krevet odavno pao, tu gde sam pao život je stao, uzalud skidam tvoj greh sa sebe, sve me boli posle tebe… ...sve večeri s curama, izlaske, smijeh, zavođenje... Ljubav! Sve uz tebe. …Meni hvala ni jedno
za gorko vreme ako svene
a bez tebe i bez mene… ...šapni mi bar, kaži u lice
danas kad odlaziš
nećeš da izustiš riječ…
Hvala Toše
MINUTA ŠUTNJE ZA DRAGOG MLADIĆA, za TOŠU!Kiss.
...u krug
Sinoć sam bila u Sokolu. Ajme majko!! Inače ne volim gužve, ali volim ići van pa ih manje-više trpim. Piranhu izbjegavam subotom, u Purgeraj petkom dolazim ranije jer volim imati negdje odložiti pivo. Ali taj Sokol!! Ne razumijem delirij u koji ljudi danas padaju kad čuju Petra Grašu. Mislim, nemam predrasude prema bilo kojem tipu glazbe, Grašo ima onu dobru stvar sa Arsenom, ali ne pjeva baš stvari koje ćeš pjevati vani, s bambusom u ruci i štiklama na nogama dok se pokušavaš provući kroz masu POLUDJELU pjevajući "hej dušo ko nam brani da bude sve ko lani"… Kad sam vidjela da cure nisu zainteresirane za odlazak, oko 4 sam se pokupila doma. Nisam prije bila tamo, ali sam čula da ekipa ostaje do jutra. Da sam bila sasvim trijezna, vjerojatno ne bih baš tako olako išla čekati tramvaj pa pješačiti doma kad su svi manijaci u misiji. Revolt radi je**** gužve, njegove poruke, moje poruke, alkohola i mog ljubavnog života generalno je napravio svoje. Koliko stvari napravim iz revolta. Koliko bunt daje snage! Opet se teško snalazim u vlastitom životu. Koliko god sam mislila da mi povremene prijateljske kave punih sitnih aludiranja, zatim i djelovanja u tom smjeru, tj. malih noćnih susreta, ne škode jer svatko ima potrebe, a ja sam dovoljno "zrela" da mogu odvojiti emocije od potreba, čini se da to baš i nije tako. Iako znam da sam mu strahovito bitna, kao što je i on meni, nisam si to trebala dozvoljavati. Ok, jednom nam se moglo omaknuti, ali triput kroz mjesec dana mi je dovoljno da uopće ne osjećam potrebu za puštanjem nekoga novog dublje u svoj život. A to mi škodi. Želim nekog novog. Želim poruke u ponoć za laku noć. Želim se ljubiti. Biti zaljubljena. A kako to na ovaj način?! Ne mogu se zaljubiti kad mi je on tako blizu. Ne mogu ga odmaknuti jer kaže da me treba. Trebam i ja njega, ali nisu sve potrebe zdrave. Zadovoljavanje tih potreba. Pokušala sam tako da ga pitam za druge osobe u njegovom životu. Rekao mi je nešto sitno i potpuno to umanjio. Meni je nestalo zraka. Ali znala sam da će mi biti tako. To sam i htjela. Znači postoji netko. Lakše ću ja pustiti nekoga. I onda mi pošalje poruku. A ja slaba. Nazovem nazad, ali kažem NE. Uspjela sam. Možda bi bilo bolje da nisam navodila neke glupe razloge, ali ipak… Možda bi bilo bolje da mu poslije par sati i čaša vina nisam napisala poruku, ali ipak… Dobro da je spavao. Možda bi bilo bolje da mi nije danas vratio poruku. Možda bi bilo bolje da mu nisam rekla da sam u laganoj depresiji,ali ipak… Sutra će biti bolje. Možda.
..svi smo u jednom dijelu života slabi na nekoga... sami.. mislimo da imamo nekoga .. a u stvari ga nemamo... teško ga se osloboditi...kao teško breme koje nosimo.. s vremena mali osmjeh i ništa više.. sva sreća to su prolazne faze za sve pa tako i tebe. Doći će onaj pa će ti ovaj zauzeti samo komadić sjećanja-- uživaj u životu ...
la temps detruit tout :)
opet
Upravo mi pade na pamet stih U2 : you`ve got to get yourself together, you have stuck in the moment, and you can`t get out of it... Požurila sam u Zagreb. Možda da testiram volim li ovaj grad radi grada ili radi njega. Ne znam da li njega još volim, ali grad sigurno :) Kako uopće mogu znati jesam li napredovala. Uvijek sam mislila da je sama svjesnost prvi korak. Sad više nisam sigurna. Čini mi se da sam svjesna svega a radim iste gluposti.Korak sigurno. Nazad! Ajde, valjda bolje i to nego stajati na mjestu. Upoznala sam puno zanimljivih ljudi. Nikad mi Dubrovnik nije tako dobro sjeo. Malo me pecne kad to kažem. Stara baka je umrla. Dva dana poslije nje strina. Ok sam, baka je bila stara, strina bolesna i znam da su sad napokon slobodne. Užasno kontradiktorno ljeto. Upoznala sam jednu posebnu osobu. Rekla sam mu da mi kaže nešto što nije nikad nikomu rekao. Mene su to jednom pitali. Odgovor me iznenadio. I moj tada i njegov sada.Odgovorio mi je isto što sam i ja kad su me pitali godinu unazad. Isto! Malo ironično jer je istina koja nas je strahovito zbližila u isto vrijeme momentalno udaljila. U zadnje vrijeme to mi je šablona. Moram stati.Pa nastaviti... "...e tinhas muitos rostos, para que nao sendo ninguem dissesses tudo..." S.de M.B.A.
Sada ćeš saznati tko ti je osoba "A"...ili kome si TI!Kiss:)))
Sve je to dio života... :)
uredu je stati pa nastaviti,samo da ne stojiš predugo na jednom mjestu?:))
:) situacija u kojoj sam trenutno...hmmmmm.... hvala vam...
tako to, sve ide u nekim krugovima. ponovno i ponovno, a nikako da se zaustavi na onom jednom kotačiću koji je možda nekad bio naš.
nisi mi se javio kad sam te zvala da ti čestitam rodjendan. Pa sretan ti rodjendan :)
oproštajno pismo #1
Razmišljam o ovom pismu već dugo... zapravo ne tako dugo koliko mi se čini.
I činjenica da ga nećeš pročitati me tješi... i razočarava. Da sam bilo tko ovdje, u ovom trenutku bih odustala od daljeg čitanja.
Danas je zapravo jako malo od našeg zbogom. Ali prvi nekakav broj. Kad sam se prestala inatit.. Racio lupa jače nego što bih inače emocije dozvolile. Znam da je gotovo.
I evo...
Strahovito mrzim mogućnost da ćeš neku drugu znati ili moći voljeti onako kako sam htjela da mene voliš. Mrzim što će možda neka druga osjetiti sve one emocije koje sam ti dala, a ti mi ih nisi znao vratiti. Drugoj ćeš moći, možda da nećeš ni osjetiti.
Meni je svaka mrvica previše značila...
A želim ti sve lijepo... Želim da budeš sretan... Želim da osjetiš strast...
Da se za nekog isplati sve... Možda onda budeš vidio kako sam ja disala... I uspijevala te gledati i na kraju kao da te vidim prvi put.
Ne žalim ni za čim. Bar pokušavam...
Odustajem... Za večeras.
šmrc, šmrc
Ne, nemoj žaliti. Okreni se prema vjetru, digni glavu i uživaj!
poznato....
oglas
Ne znam je li ljubav samo jedna, uvijek ista, i kad jednom nešto naučiš o njoj, vrijedi uvijek. Užasno se teško nosim s činjenicom da u životu nema apsoluta. Ništa nije sigurno. Nema baš ni jedno pravilo. Ništa. Matematiku ne volim. Ali uviđam da sam puno bolji matematičar nego što bih ikad prije rekla za sebe. Ili opsesivniji. Ali nikako da nađem točnu formulu. Za bilo što. Strahovito me umara stalna improvizacija. Formula se čini točna, ali rezultat nikako da ispadne… zadovoljavajući. Mislim da sam na dobrom putu za shizofreniju. Čini mi se da su sve odluke koje su me vodile do ovog trenutka, svakog u zadnje vrijeme, bile puno bitnije nego ove oko kojih se sad lomim. Fali mi donošenje bitnih odluka. Kako sam postala osoba koja se boji rizika. Možda sam uvijek i bila takva… O jebote. Uglavnom… Našla sam se u međuprostoru. Ljudi mi kažu da imam izrazito razvijenu emocionalnu inteligenciju. Kako to zvuči kul. Znate što nas ljudi jako rijetko pitaju?! Što mi mislimo o sebi… Tetka i mama kažu da sam trebala studirati psihologiju. Opet sam skrenula s teme. Uglavnom, uvidjela sam da se tješim, da ne moram sad napraviti nikakav rez, da sam mlada, da će stvari nekako postati smislenije… Kako znati da tamo negdje stvarno postoji nešto što ja zapravo zaslužujem. Možda ja zaslužujem upravo ovo što imam. Ili nedaj Bože, nešto manje, pa sam zapravo dobro prošla. I trebam se ovoga držati koliko god mogu. Ali zar te ne bi ono što zaslužuješ trebalo činiti sretnom?! Nemojte me krivo shvatiti, sretna sam što sam zdrava, što imam obitelj i sve to… Ne govorim o tome… Govorim o odlučivanju. O odlukama koje dovode do sreće. Ili nečeg sličnog. A nisu stvar improvizacije. Putokaz? Jel ide netko na Tibet?Ili neki drugi kraj svijeta a da nije ovaj?! Bilo šta? Javljam se za društvo…
sreća se danas upisuje u planere. kao i tuga, uostalom. Tibet?
Odluke koje dovode do sreće su upravo sitne, svakodnevne odluke, a ne velike. Jer se sreća nalazi u malim stvarima. ;)
tibet - budisti - mir u duši - sreca. Nemas vremena traziti srecu u malim stvarima kad te muce velike. Pogotovo kad shvatis da je malih lijepih trenutaka tako malo da te sram. Sebe.
Znam. Tibet s upitnikom je bilo više kao "Idemo?". Neke stvari još je uvijek lakše izgovoriti. (Jane Birkin). Što su mali trenuci?
pa i jest "idemo?"
mali trenuci... kad te osoba poljubi bez vidljivog razloga... kad ti posalje poruku jer cuje posebnu pjesmu na radiju/ frazu na TV-u/ gestu koja podsjeca na mene... Kad primijeti da ja cinim male stvari... sto su za tebe mali trenuci?
ponekad pogled, onaj neki osjecaj da je u tom trenutku sunce okružilo zemlju, a vi ste ostali zaljubljeni u samo taj trenutak, trenutak pogleda dok tebi zapravo postaje svejedno kruži li sunce oko zemlje ili zemlja oko sunca. nebitno.
postala sam skeptik za takve stvari. Postala sam skeptik generalno... Ti si još uvijek romantik, vidim...
Ne sjecam se da sam bio, možda ponekih 5 minuta, negdje dok nije bilo zgodno, znas kako to vec ide. generalno skeptik? cudno za tebe. No, kada saznaš da se zemlja vrti oko sunca i kada se ta dva nebeska tijela pišu velikim početnim Slovom, onda nije ni tako teško biti skeptik. Vjerojatno je to taj trenutak, taj u kojem saznaš. I tako to.
lakse je biti skeptik. Život te učini takvim. Romantik moraš biti ili glup ili jednostavno rođen pod sretnom zvijezdom. Ili jako optimistični borac. Nekad sam bila takva. Još imam tragove te "sebe". Sviđala sam si se takva. Možda bih mogla opet biti takva. Htjela bih... O tome sam i pisala... zašto je čudno za mene? A za tebe?
možeš biti što got poželiš, život je svima isprika za one stvari za koje nisu imali snage izgurati do kraja. Vjerujem da si još takva, ali se skrivaš, lakše se skrivati. Da, to je uistinu lakše. Htjela bi ponovno biti takva? Za mene zapravo ništa nije čudno, barem tako kažu. Čudno jer si se nekad pokušavala boriti protiv toga, svim silama. Trenutak kada odustaneš, onda više i ne poznaješ gorčinu bijesa i žal za propuštenim, ne poznaješ više crno. A znaš što kaže, bez crne, bela ne bi vredila. Zato čudno.
sinoć...
Skoro sam zaboravila kakav osjećaj ostavlja borba sa sobom... Opijenost. Strast. Želja za još! Ne.
Kad oni lucidni fragmenti polude, pa probude uspavane za koje nisam ni znala da imam. Kad se bori svijest sa potrebom. I znaš da je ono što te tijelo tog trenutka traži loše, i da to ne bih smjela napraviti, a otvorim usta da osjetim dah zmije, a ona me opije, ali ne dovoljno da se prepustim. Udaljim je ali nezabrinuta jer znam da će opet nasrnuti. Srećom. Ili nesrećom. Lako mi se opirati kad znam da će opet pokušati. Svijest govori da se ne treba svaka potreba ispuniti.
Ali pustimo to. Ionako moram manje razmišljati. Ti mi to stalno govoriš. Može dragi. Od sad samo osjećam...
A gdje si ti sinoć bio?
ei...lijepo si ovo složila... :)
Boriti se sa sobom hah... everyday struggle and I always lose :)
i što sad?
kad se uhvatim svog najtišeg oružja, onda znaš da je ozbiljno. Hm... Znaš li? Još ne znam želim li njime raniti tebe ili sebi olakšati bol. Ne bol, sumnju. Možda je ipak b o l. Sumnja b o l i. Reci mi gdje da udarim, a da te zaboli? Pokaži mi jebeni osjećaj!! Ja ovdje vrištim, a ti ne čuješ! Postajem prazna. Uzimaš mi najfinije note i ogrćeš se u topli osjećaj sigurnosti... Kako je lijepo davati... Samo ako ne primam, ostajem... Ljuštura. Daj mi bilo kakav osjećaj. Vratit ću ti ga u duginim bojama. Znaš da to mogu. Nadam se da to još mogu...
:)
nostalgija #1
 Prošlo je puno vremena kako nisam pisala. Previše. Nisam ni navraćala dovoljno često. Ne znam zapravo ni zašto sad pišem... Ali dobar je osjećaj. Vremenom sam zaboravila kako je dobar osjećaj pisati ovdje. Ovo mjesto je bilo moje prvo pripadanje nekoj web zajednici. Sad kad razmislim, čini mi se da sam pripadala jednoj velikoj obitelji. Mislim da sam čak i jednu naslovnicu složila na tom osjećaju :)
Znam da je tako jer mi fale Ann (kojoj od srca čestitam na svemu lijepom što joj se dogodilo) i Nemezis, Normalnozeznuta i svi ljudi koje neću imenovat, ali oni znaju tko su... Fale mi kao rodjaci koje nisam jako dugo vidjela... I ne primijetiš da ti fale,ne stigneš, dok ih opet ne vidiš i sjednu na ono mjesto u životu koje stoji tamo samo radi njih.
Možda preemotivno doživljavam riječi na ekranu, ali sve u životu preemotivno doživljavam, što i ne smatram nužno svojom manom. Puno ljudi ovdje je napisalo riječi koje su me obogatile. Pa što onda ako malo cmoljim. Nadam se da su svi dobro... I drago mi je da se ova mala obitelj tako povećala. Inače bliske ljude često uzimamo zdravo za gotovo... Šteta. Evo vam savjet, nemojte! :)
I ja isto tako odem, pa me nema ali se nekako ponovo uvijek opet završim ovdje, iako mislim kako više neću. Lijepo je vidjeti da si se i ti vratila. Piši nam piši. :-)
hej ti, pa živa si :))) Drago mi je da ponovno nešto pišeš (hm zapravo je ovo bilo davno, ali ipak :))... puuuno te pozdravljam i šaljem pusu... Trebalo bi jedno druženje dobrih, starih blogera, ha?!
Jesam ja to čula magičnu riječ druženje?! ;) Ekipa, oćemo?!
|
